SLUCAJNO SAM SURFAJUCI GOOGLE-om VIDJELA OVAJ TEKST,PA SAM GA ODLUCILA PODIJELITI SA VAMA..
Izvori nacionalizma i ispoljavanje
Nacionalizam kao patologiju nacionalnog ne možemo pratiti izvan društvenog konteksta jer je nacionalni osjećaj kao i nacija rezultat društvenih kretanja.
Nacionalizam, kao specifični oblik predrasuda predrasuda, ima tri osnovna izvora i sukladno s njima možemo razlikovati i tri osnovne vrste: tradicionalni, konformistički i nacionalizam kao izraz osobne nesigurnosti i agresivnosti.
Tradicionalni nacionalizam – Kao što pojedinac nasljeđuje kulturu, što mu omogućava da kao pojedinac postane dio društva, a društvu da nastavi kontinuirani razvoj, on tako preuzima i određeno vrednovanje drugih društvenih grupa.
Stavove formira imitacijom, okvire prosuđivanja i vrednovanja stvara kao apriorne kategorije kada njihov sadržaj za njega nema značenje, osim kao element prilagodbe postojećem. Kad dođe u doticaj s pripadnicima drugih društvenih grupa, u dodir s relevantnošću činjenice da uz “nas” postoje i “oni” - naš doživljaj je unaprijed određen preuzetim vrednovanjima. Negativni stavovi prema drugima preuzeti su kao “kulturni truizmi” i mi ih nekritički prihvaćamo i ispoljavamo
Konformistički nacionalizam – Prilikom ispoljavanja nacionalizma prisutni su elementi imitacije, identifikacije, socijalne podrške i pritiska koji pojedinca usmjeravaju preuzimanju onih stavova koji su u datom momentu prevladavajući.
Suočen s potrebom da pripada grupi, da bude prihvaćen, pojedinac nekritički prihvaća i nacionalističke stavove, ne toliko zbog sadržaja i ciljeva, već zbog sebe i svog statusa.
Frustracijski nacionalizam – rezultat je osobne nemoći da se zadovolje potrebe i postigne cilj, odnosno frustracija i nesigurnosti pojedinca. Suočen sa vlastitim slabostima pojedinac projicira nezadovoljstvo i krivicu na pripadnike drugih naroda i teži agresivnom ponašanju kao obliku osobnog rasterećenja.
Pokušat ću navesti glavna područja ispoljavanja nacionalizma, koja mogu poslužiti kao indikatori prisutnosti nacionalizma kod pojedinca ili društvene grupe.
Nacionalizam je promatranje svih društvenih pojava isključivo kroz pripadnost vlastitoj naciji, dakle, vrsta etnocentrizma. Pripadnost naciji je okosnica svega, a njen interes, koji je u nacionalističkoj intepretaciji totalan i zahvaća sve aspekte života, primaran kriterij društvenog vrednovanja. Kad je kriterij socijalnog kontakta isključivo nacionalna pripadnost pojedinca, ako ga se kao ličnost prosuđuje s obzirom na nacionalnu pripadnost, i ako se pripadnici druge nacionalnosti doživljavaju kao homogena, nama suprotstavljena grupa tada imamo nacionalizam. Nacionalizam vodi i do gubitka vlastitog identiteta jer grupa kao nacionalno ishodište daje podršku, vrši pritisak, i pojedinac stječe svoju vrijednost kroz nacionalnu identifikaciju. Postojimo samo “mi” kao oličenje svih vrlina, u suprotnosti s “njima”, oličenjem svega najgoreg. Iako onemogućava individualizam, kompenzira vlastite slabosti grupnim “kvalitetama”
Nacionalizam je izrazito emocionalno zasićen. Zamijenivši osobni identitet s grupom, kod pojedinca dolazi do snažnih emocija, razumsko rasuđivanje, kritičnost i svi argumenti se odbacuju. Nastaje stanje euforije kada masa i parola usmjeravaju ponašanje.
Nacionalizam kao sredstvo mobilizacije
U 20. stoljeću ratovi su se gotovo uvijek vodili na nacionalnoj osnovi. I oni koji su se vodili između dvije ideologije imali su nacionalnu konotaciju. Pa i Hladni rat, koji je vođen između dvije ideologije kapitalizma i socijalizma, u stvari je bio rat između SSSR-a i SAD-a za vlastite ekonomske interese. Iako je SSSR bio etnički vrlo složena država, uvijek se, umjesto da se kaže Sovjeti govorilo bi se Rusi. U procesu dekolonizacije i borbe protiv imperijalizma, težnja za vlastitom nacijom i slobodom je bila glavni pokretač narodnih snaga. Mogli bismo ustvrditi da stjecanje nacionalne države, odnosno, političko organiziranje nacije u državu, najpotpuniji je izraz političkog oslobođenja svake nacije.
Ova činjenica dovoljno je jak mobilizator naroda za borbu za političku samostalnost. Nacionalizam u svakom slučaju znači, kad je riječ o ratnom sukobu između različitih nacija, mobilizaciju borbenog entuzijazma, najelementarnijeg oblika grupne mobilizacije u borbi za samoodržanje, iako nacionalizam nije samo to, jer je mobilizacija borbenog entuzijazma svojstvena isto tako ljudskim grupama na plemenskom nivou razvoja kao i nacijama. Dakle, i prije nastanka nacija u 19. stoljeću mobilizacija borbenog entuzijazma vodila se na etnocentrističkoj osnovi, “mi” i “oni”, odnosno “ili mi ili oni”. Uzmimo u obzir da je i u staroj Grčkoj postajala svijest o postojanju grupe veće od polisa. Početkom 5. stoljeća, u Grčko-perzijskim ratovima, Grci su prešli “zidine polisa” i ujedinili snage da se obrane od osvajača. Iako nacija onda nije definirana, nije postojala očito je da su svi Grci krenuli zajedno u rat. Uzmimo u obzir i to da su svi Grci imali istu religiju, vezivali su ih i brojne zajedničke svečanosti (kao što su i Olimpijske igre), govorili su i istim jezikom. Jedinstvena grčka država tada ipak nije stvorena. Zajedno su krenuli tek u sukob za vlastitu slobodu, kad im je prijetila opasnost da se zatru njihova religija i zajedničke kulturne vrijednosti. Možemo reći da je u Grčkoj tada na djelu bila ideologija slična nacionalizmu 19. stoljeća koji je doveo do ujedinjenja Njemačke i Italije, i da je na takvoj ideologiji mobiliziran borbeni entuzijazam Grka.
Najbolji primjer korištenja nacionalizma u 20. stoljeću kod jedne suprotne ideologije je SSSR u drugom svjetskom ratu. Hitlerova vojna mašinerija nanosila je sve veće poraze Crvenoj Armiji i Staljin je da bi mobilizirao stanovništvo koje je tim porazima sve više gubilo moral, počeo se pozivati na pravoslavstvo, obranu ruske (i bjeloruske, ukrajinske itd…) nacije, pa čak i neke ratove iz carinske prošlosti. Napomenimo da je do tada to bilo strogo zabranjeno. Tijekom procesa dekolonizacije, narodnooslobodilački pokreti su kao cilj stavili nacionalno oslobođenje i upotrijebili nacionalizam da pokrenu narodne mase da se suprotstave imperijalizmu. Kasnije su došli do spoznaje da se imperijalizam zaasniva na nacionalističkim shvaćanjima o dominaciji “viših naroda nad nižima” i tako radikalno prešli sa nacionalističkih pozicija na socijalističke. Dakle, i ideologije koje su u svojoj osnovi antinacionalističke ipak su koristili nacionalizam u ratnim sukobima jer je on vrlo efikasno sredstvo mobilizacije.
Ako smatramo da je nacionalizam efikasno sredstvo u mobilizaciji borbenog entuzijazma, on je pozitivan dokle god je borba i rat među ljudskim grupama neminovna i neizbježna pojava. Zato nacionalizam svoju legitimaciju – idejnu, političku i moralnu – po pravilu traži u samoj nužnosti rata, u shvaćanju da su ratovi nužna i prirodna pojava među ljudskim društvima. Nacionalizam uvijek ide pod ruku s izvjesnim “militarističkim duhom” i određenom socijalno darvinističkom filozofijom. Ako smatramo da se sukobi među narodima mogu prevladati i da rat kao oblik društvenog odnosa nije prirodna pojava stavljamo u pitanje sam nacionalizam s obzirom na njegovu primarnu ulogu mobilizacije. Dakle, nacionalizam teško može opstati bez rata. Nacionalizmu je rat potreban. Zaraćenim stranama je potreban nacionalizam.
Nacionalizam kao uzrok ratova
Uzmemo li u obzir prethodnu tvrdnju o nužnosti rata za nacionalizam možemo li reći da je nacionalizam uzrok ratova? Prvo, trebamo uzeti u obzir da nisu svi ratovi vođeni između dva različita naroda. Primjerice, u socijalističkim revolucijama sukobljavaju se pripadnici iste nacije. No, kasnije se tu uključe i vanjski činitelji (Sjedinjene Američke Države) pa se ratuje i protiv “strane reakcije”. To je još i dobar način da se domaću reakciju predstavi kao izdajnike naroda (jer surađuju sa strancima!). Dakle, u socijalističkim revolucijama uzrok je ekonomsko-ideološki, a ako pod socijalističke revolucije stavimo i proces dekolonizacije onda kao uzrok ratu možemo staviti uz već navedene i nacionalno oslobođenje. U Africi danas ne možemo govoriti o nacionalnim nego o etničkim sukobima. Primjer su sukob između Tutsija i Hutua u Ruandi, sukobi u DR Kongu. U Aziji su to ratovi u multietničkom Afganistanu koji se izgleda, ovih dana privode kraju. U Americi i nema međunacionalnih sukoba.
Nacionalizam u Evropi bio je, opet uz ekonomske čimbenike, glavni uzrok Prvog Svjetskog rata. Velike imperijalističke sile borile su se međusobno zbog podjele kolonija. Opet je tu podjela na “naše” i “njihovo”.
Pojava nacionalsocijalizma u Njemačkoj uzrokovana je krajem Prvog svjetskog rata i golemom, enormnom odštetom koju je Njemačka morala otplaćivati. U lošem ekonomskom stanju radikalne ideje sve su prisutnije na političkoj pozornici i Hitler tako dolazi na vlast. Mora se priznati jedno: Nacionalsocijalizam je podigao moral narodu i homogenizirao Njemce. Iz apatije Njemci su se digli na noge. Rat koji je započeo pokazao je kolika može biti kobna moć mobilizacije pomoću nacionalizma. Golema odšteta koju je Njemačka nakon Prvog Svjetskog rata morala plaćati mobilizirala je nacionalne snage koje su ratom se pokušale riješit toga.
Međunacionalni sukobi su se u Europi posebno razbuktali padom Berlinskog zida, odnosno padom socijalističkih režima. Međunacionalne napetosti koje su godinama potiskivane izašle su na vidjelo. Primjer su ratovi u bivšoj Jugoslaviji, armensko-azerski sukob oko Nagorno-Karabakha, čečensko-ruski sukob. Još otprije postoje napetosti u Španjolskoj i Sjevernoj Irskoj, te na Cipru. Uzrok tih ratova mogao bi biti nacionalizam. Iako i tu ima ekonomskih činiteljima, no i oni se opet temelje na nacionalnoj podjeli (“moramo obraniti ‘naše’ i da nam ne uzmu ‘oni’!”).
Zaključak
Uglavnom, možemo reći da gotovo da i nema rata u kojem nacionalizam nije prisutan, bilo kao sredstvo mobilizacije borbenog entuzijazma, bilo kao jedan od uzroka. On i kao homogenizator nacije isto tako može biti poguban jer kao predrasuda koja veliča vlastitu naciju na račun drugi može dovesti do hegemonije i okupacije. I opet ponavljamo. Ako smatramo da se rat može prevladati i nije prirodna pojava dovodimo u pitanje sam nacionalizam koji svoju legitimaciju ima baš u tome.